Nijedna vlast nije bila sklona radnicima kada su bili na vlasti. Poslodavci su pak uvijek protiv povećanja minimalne plaće, a trebalo bi im priuštiti da ne samo jedan mjesec već jedan tjedan žive onako kako žive ljudi koji primaju minimalnu plaću. I tu zaista vrijedi ona stara – sit gladnome ne vjeruje. Čak i europska direktiva o minimalnoj plaći vrlo jasno govori da ta plaća mora biti dostatna za dostojno življenje, a u Hrvatskoj, nažalost, to nije moguće ni prosječnom, a kamoli minimalnom plaćom.

2. Prosječna plaća u Hrvatskoj rasla je i sad iznosi 1324 eura, dok je medijalna plaća 1134 eura. Znači, i s njima se samo – preživljava?

Ovdje treba gledati raspored plaća. Čak i ovoj iako niskoj prosječnoj plaći uvelike doprinosi i dio vrlo visokih plaća pa se prosjek očituje u ovoj brojci. Međutim, jasno je da se najveći dio plaća kreće unutar prvih nekoliko decila, odnosno da je najveći dio plaća izuzetno nizak. Tome u prilog govori podatak o medijalnoj plaći gdje se od 677 eura neto pa do 1134 eura neto nalazi 870 tisuća plaća. Odnosno, polovica svih plaća u Hrvatskoj. Stoga je jasno da sve plaće treba dizati, i minimalnu, ali i sve ostale, jer iako će službena statistika pokazati da su posljednjih godina plaće rasle brže i više od inflacije sad se pokazuje da ono što smo dobili ranijih godina polako izjedaju nove visoke cijene, posebice hrane.

Usto, svako kućanstvo ima neku svoju inflaciju, što ovisi o tome kakva su mu i kolika primanja i na što mu odlazi najveći dio troška. Kada je riječ o malim primanjima, onda ta kućanstva nemaju raspoloživog novca za trošenje na puno toga i većina im troška otpada na hranu i stanovanje, uključujući i energiju. A upravo je hrana posljednjih godina izrazito poskupjela i sad je bez ikakvog opravdanja apsolutno preskupa.

3. Svjetska banka predlaže da se poveća dob za odlazak u mirovinu i da Hrvati rade, odnosno u mirovinu idu sa – 72 godine? Graniči li to sa zdravim razumom?

Ako je i od Svjetske banke, previše je. Jasno je da su i Svjetska banka i MMF davno odstupili od primarnih načela na kojima su osnovani. I da već dugi niz godina služe isključivo interesima kapitala, a ne građana. Tako i kada je riječ o mirovinskom sustavu. Bave se jedino hladnim računicama i oni od brojeva ne vide ljude. Ljudi i njihove sudbine ih ni ne zanimaju. Iz njihove pozicije, oni vrlo ugodno mogu raditi i do 70 godina pa i dalje. I pritom neće biti preizrađeni i potrošeni poslom, a ostvarit će i vrlo visoke prihode, odnosno zarade.

Pojedinci i u Hrvatskoj, koji nisu potrošeni poslom, mogu raditi dulje od 65 godina, ali kada se pogledaju podaci i o godinama doživljenja vidimo da je Hrvatska solidno ispod prosjeka EU, a pogotovo ispod prosjeka razvijenih europskih zemalja, uzme li se u obzir i životu u zdravlju. Više je nego jasno da u Hrvatskoj nema uvjeta za produljenje radnoga vijeka za sve, već se to treba ostaviti mogućnosti dogovora između poslodavca i radnika pojedinačno. No paradoks je da se ljudi koji su potrošeni radom vrlo često i u vrijeme dok su u mirovini odlučuju raditi, i to ne zato da si još malo poboljšaju standard kako bi mogli ugodnije živjeti nego zato da bi mogli preživjeti jer im je mirovina premala.

I sad se vraćamo na početak pitanja vezano uz minimalnu plaću jer netko tko cijeli ili većinu radnog vijeka zarađuje minimalnu ili vrlo nisku plaću u starosti će imati i vrlo nisku mirovinu. Takvi ljudi u pravilu rade i na teškim poslovima u kojima se razbolijevaju, a onda nemaju mirovinu za dostojno življenje pa su i dalje prisiljeni raditi da bi mogli preživjeti. Eto još jednog razloga zašto minimalna i ostale plaće moraju osjetno rasti.