Prema najnovijim dostupnim podatcima DZS-a za travanj 2025. godine, prosječna neto plaća u Hrvatskoj iznosila je 1.439 eura, dok je prosječna bruto plaća iznosila 1.998 eura. No još je važnije istaknuti kako se ta prosječna plaća nalazi u sedmom decilu raspodjele, što znači da skoro 70% zaposlenih prima plaću nižu od prosjeka.

Drugim riječima, aritmetički prosjek ne predstavlja stvarnu raspodjelu dohotka, već prikriva činjenicu da najveći broj zaposlenih živi s primanjima koja ne prate ubrzani rast životnih troškova, posebice hrane. Ovi službeni podatci temelje se na obračunima poslodavaca i uključuju isključivo isplate koje ulaze u poreznu i mirovinsku osnovicu, u skladu s metodologijom Eurostata.

Za razliku od navedenog, brojke koje se ističu u pojedinim medijskim člancima proizlaze iz nereguliranih i nestrukturiranih anketa, provedenih među radnicima, a podatci se unose putem mrežnog anketnog sustava koji se temelji na izjavi pojedinaca. Takva istraživanja ne sadrže uzorak reprezentativan za ukupnu radnu populaciju, ne postoji jamstvo za točnost unesenih podataka, a izvori se pri unosu ne provjeravaju, ne uključuju sektorsku raspodjelu, ne razlikuju bruto od neto plaća, niti prolaze bilo kakvu metodološku verifikaciju.

Takvi podatci mogu imati orijentacijsku vrijednost u analizi tržišnih očekivanja, no ne smiju se koristiti kao osnova za vođenje politika plaća, kolektivne pregovore ili fiskalno planiranje.

Poseban problem predstavlja površno tumačenje osnovnih pojmova, koje često dovodi do stvaranja krivih očekivanja.

Neto plaća je iznos koji zaposlenik primi nakon obračuna svih doprinosa i poreza, temeljen isključivo na bruto plaći. Nasuprot tome, neto primanje može uključivati i neoporezive primitke, poput naknada za topli obrok, prijevoz, prigodnih nagrada, darova za djecu, regresa, i sl.

Upravo u toj razlici leži temeljna zamjena teza, mnogi poslodavci sve češće koriste neoporezive primitke kao zamjenu za povećanje plaće, osobito kada takva prava nisu ugovorena kolektivnim ugovorom koji ih obvezuje na isplatu. Time se zaposlenicima stvara privid rasta plaće, iako njihova socijalna i mirovinska sigurnost ostaje nepromijenjena.

Podsjećamo, plaća je određena Zakonom o radu kao plaća u bruto iznosu koji se sastoji od iznosa za isplatu radniku i javnih davanja iz plaće, u skladu s posebnim propisima. Iz sadržaja plaće isključeni su primici radnika na temelju radnog odnosa. Navedeni primici su materijalna prava iz radnog odnosa (jubilarna nagrada, regres, nagrada), kao i naknada troškova (prehrana, prijevoz), odnosno upravo oni neoporezivi primici koji povećavaju netoiznos plaće.

Prema službenim podatcima Ministarstva financija, ukupni iznos isplaćenih neoporezivih primitaka u 2024. godini premašio je 2,6 milijardi eura, što predstavlja rast od 27,6% u odnosu na 2023. godinu. U prva tri mjeseca 2025. godine isplaćeno je dodatnih 428.551.981,82 milijuna eura kroz neoporezive oblike primanja.

Ovi podatci jasno ukazuju na to da poslodavci raspolažu značajnim financijskim sredstvima, ali se ta sredstva usmjeravaju u neoporezive primitke, a ne u bruto plaću. Time se svjesno izbjegava plaćanje doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje te smanjuje dugoročna sigurnost radnika. Iako su takve isplate legalne i dopuštene unutar poreznog sustava, njihov masovni i sustavni porast stvara asimetriju između prikazanog i stvarnog dohotka, narušava transparentnost sustava te potkopava održivost mirovinskog fonda i socijalne države.

Javna rasprava o plaćama često se svodi na tvrdnju kako „radnici nisu dovoljno produktivni“. Takav stav ne uzima u obzir stvarne uzroke: nisku razinu ulaganja u kapital, zastarjelu infrastrukturu, lošu organizaciju rada i izostanak modernizacije.

Radnici u Hrvatskoj ostvaruju rezultate u uvjetima koji često uključuju težak fizički rad, nisku razinu automatizacije, nedostatak edukacije, opterećujuće radno vrijeme i loše radne uvjete. Produktivnost se ne može povećati dodatnim opterećenjem radnika, nego isključivo ulaganjem u tehnologiju, digitalizaciju, alate i radne procese. Odgovornost za nisku agregatnu produktivnost ne može se prebacivati na zaposlene, ona je odraz poslovnih odluka i strukture kapitala.

Dugoročno održiva politika plaća mora se temeljiti na povećanju bruto plaće. To je jedini način da se osigura:

• financiranje mirovinskog i zdravstvenog sustava,
• ostvarenje prava iz rada,
• i pravedna raspodjela ekonomskog rasta.

U trenutku kada radnik na računu vidi, primjerice, 1.500 eura, ali zna da mu se mirovina obračunava prema bruto osnovici od 970 eura, dolazi do raskoraka između stvarnosti i očekivanja. Takva praksa ne stvara sigurnost, već ekonomsku iluziju. Plaća nije samo iznos na bankovnom izvodu, ona je izraz društvene vrijednosti rada, mjera pravednosti i temelj socijalne sigurnosti. Sustav u kojem se ne prepoznaje razlika između plaće i primanja, između doprinosa i benefita, vodi u dugoročnu nestabilnost. Zato je odgovornost javnih institucija, ekonomskih stručnjaka i medija nužna u razotkrivanju ove razlike i inzistiranju na modelu koji je fiskalno odgovoran, socijalno održiv i transparentan za sve radnike u Hrvatskoj.

Jer iluzija visokih primanja ne može platiti račune, a još manje osigurati dostojanstvenu starost.